Arhitektura i dizajn
Intervju prof. Nenad Fabijanić: Arhitektura – i posao i hobi
Prof. Fabijanić, je li arhitektura u vašem životu sve ono što ste očekivali od nje da će biti, kad ste upisivali fakultet?
prof. Nenad Fabijanić, dr. art.: Više od toga. Kad se upisuje fakultet onda se čovjek pita kako ću se snaći, reference koje sam tada imao bile su skromne, gimnazijalske, ali sam sretao neke ljude koji su me impresionirali svojim opusom, svojim znanjem, svojim zadovoljstvom u poslu.
Tko vas je impresionirao?
Ivan Vitić, poslije Neven Šegvić, posebno Ivan Vitić. Njegov način rada i organizacija njegovog posla. Ponašanje, biro koji je bio među prvima u Zagrebu, gotovo jedini privatni biro u to doba. Nisam znao gdje ću i što ću, posebno ne na prvoj godini gdje mi gimnazijalci tada smo bili zbunjeni jednom dimenzijom koja je bila orijentirana na tehniku, znanje, prirodne znanosti, matematiku, geometriju, perspektivu i tako dalje i tako dalje. Poslije se tu nekom određenom ambicijom, a ja volim tu riječ, i mnogi ju krivo upotrebljavaju i smatraju da je kriva, sam pokazao interes da dokučim neke teme. To se dešavalo sukcesivno kroz život.
Vi ste svoj talent zapravo pokazali na raznim segmentima. Od izložbe, scenografije do arhitekture, jel nas možete provesti kroz taj jedan proces, kako počinje, odakle inspiracija.
Meni je bilo u interesu što prije vidjeti nešto izvedeno, bilo šta. Pa sam počeo sa televizijskom scenografijom. Nekom igrom slučaja jer sam bio blizak televiziji u to doba i svemu onom što vole mladi, kako se to kaže, rock and rollu i u to vrijeme ’60-tih, ’70-tih godina kad su bili začeci tih stvari, onda sam se želio pojaviti i kao scenograf i to mi je uspjelo. I radio sam jako dugo na Hrvatskoj televiziji kao scenograf, možda najviše emisija sam opremio scenografskih ali da se ne hvalimo, kvantiteta ne znači i kvaliteta.
Nakon toga sam zapravo postao asistent na Arhitektonskom fakultetu. Na direktan poziv velikog arhitekta i pedagoga Nevena Šegvića. Tražio je da ja dođem na fakultet s njim radit, jer sam se dokazao u nekim malim sitnim akcijama koje sam s njim provodio. To je bilo iznenađenje jer tako mlad čovjek, ja sam tada imao dvije godine nakon diplome, dakle, to je bila ’77 godina, prošlog stoljeća, me pozvao da budem asistent tada, velikog karizmatičnog profesora Nevena Šegvića.
Radio sam natječaje, radio sam interijere, servisirao uglavnom neke obiteljske teme ili teme nekih mojih prijatelja koji su bili moji prvi investitori. S njima sam imao veliki problem zato što su imali povjerenje i znanje, dali mi priliku, znali sve o arhitekturi, znali sve o meni, samo nisu imali novaca. A za arhitekturu je potrebno imati novaca. Pa su se jednog trena počeli pojavljivati ili društveni ili državni ili gradski investitori ili pak neki ljudi koji su vidjeli što radim i tako počeli naručivati projekte.
Obzirom da ste radili svojim prijateljima, a od nekoliko arhitekata sam čula da je zapravo iznimno važno poznavati ljude koji će živjeti u toj kući da bi tu kuću mogli napraviti za njih, kakvo je vaše iskustvo u tome?
To svi arhitekti govore i ja im ne vjerujem. Ali vjerujem u tu rečenicu koju je izrekao Frank Lloyd Wright. Ima jedna duhovitost koja je vezana za njega jer on je tako rekao, veliki Frank Lloyd Wright da bi rado živio u jednoj familiji bar mjesec dana da ih upozna pa da zna točno šta njima treba, kakve su im dnevne navike i tako dalje. Pa je zaista s njima živio i nakon mjesec dana pitali su ga kakvo mu je sad iskustvo, jel mogu krenut, a on je odgovorio: „znate šta, vama ne treba arhitekt, vama treba bračni savjetnik“. Ma nema se što identificirati, ima baratati sa svojim tijelom, znat svoje područje. I naravno puno razgovarat sa investitorima jer na kraju krajeva, on radi za njih i troši njihov novac. I ta jednadžba je jako jednostavna.
Što bi rekli koji je to projekt koji o vama najbolje govori?
Projekt pripada vremenu stasanja, vremenu znanja, vremenu moći i tada je aktualan i dobar. Čudim se danas kako sam u nekim projektima ginuo, sad ginem za ovu lokaciju ovdje i još neko vrijeme ću raditi na toj lokaciji. Ja se jako radujem dolazi ovdje svako jutro, jer ovdje imam i atelje, dolaziti na gradilište i to već godinu, dvije. Kao što sam se jako radovao ujutro krenuti sa istoka Zagreba gdje stanujem, putovati prema Kačićevoj 26, prema Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno u periodu kad sam bio asistent Nenada Šegvića.
A oltar domovini?
Ja sam sa velikim respektom to radio. Ja nisam htio nikakav jeftiniji dizajnerski ili narativni kič plasirati u, na to mjesto. Ja sam htio da to mjesto drži vrijeme, ja se nisam htio baviti nikakvim simbolima kojima smo opsjednuti i nekim pričama, nikakvim glagoljicama, nikakvim šahovnicama, nikakvim elementima kojima zapravo da pitate ljude ne bi znali o čemu je riječ. Ja sam htio petrificirati središnji dio Zagreba sa tri simbola, nešto malo vode, nešto malo vatre, dakle, elementarnih stvari koje govore da smo bili, da jesmo i da ćemo, nadam se opstati.
Kad se bavite jednom kućom, koliko vremena posvećujete uređenju okoliša te građevine?
Zagrebačka arhitektonska škola nas je tako učila, da je to sve dio arhitekture. I kad kažete kuća, tu se podrazumijeva raspoloživa parcela, ne ono što zauzima kuća, dakle, teren kojeg zauzima tlocrt kuće, nego cijela, cijela parcela.
S kim ste tu najviše radili?
Bilo je sjajnih firmi koje su trudile zadovoljiti neke moje kriterije pa su išli uvijek u eksperiment. U Lučkom sam našao beton, u Pazinu sam našao kamen, drvo sam našao kod nekih dobrih stolara koji još uvijek znaju šta je stolarija, aluminij sam također našao negdje tamo u ovim krasnim krajevima Brezija, Svete nedjelje, stupnika i tako dalje.
Kroz život ste imali nekoliko izložbi, zar ne?
Evo, zatekli ste me, pa imao sam naravno, radio sam izložbe svoje, radio sam jednu sa Oskarom Kokojem, vrhunskim dizajnerom, radio sam neke svoje male izložbe, nisam imao nikad neku veliku izložbu, ali sam izdavao neke knjige koje su opet opisivale to što radim arhitekturu. Nisam imao nikakvu monografsku veliku temu i to me ne zanima, kao što me ne zanimaju nagrade za životno djelo, kao što me ne zanimaju velike monografije svega i svačega i tako dalje.
Rekli ste da ste sada u mirovini ali da radite više nego ikada, ljudi kad odu u mirovinu obično imaju neki hobi kojim se posvete. Znači, vama je arhitektura i posao i hobi i još uvijek ste tome posvećeni.
Pa da. Ja sam nesretan zbog toga ali nemam nikakav hobi, nikakav hobi nemam jer stalno radim i premalo se i odmaram jer stalno radim, što sasvim sigurno nije dobro. Imam najviše vremena za svoje unuke, a i to nije dovoljno, međutim to me inspirira, to me hrani ali stalno radim, to je to, nažalost, nemam hobi.
Profesore Fabijanić, hvala vam puno na razgovoru.
Hvala vama, bilo mi je zadovoljstvo.
Arhitektura i dizajn
Tehnologija koja se ne vidi, ali se osjeća: kako Daikin brine o udobnosti gostiju Pical Resorta
U suvremenim hotelima luksuz se više ne mjeri samo izgledom soba, kvalitetom namještaja ili bogatstvom sadržaja. Jednako je važna i tehnologija koja gostima omogućuje ugodan boravak tijekom cijele godine. U porečkom Pical Resortu važnu ulogu u tome imaju Daikinovi sustavi grijanja, hlađenja i klimatizacije.
Kada boravimo u hotelu, rijetko razmišljamo o tome što se događa iza zidova, iznad spuštenih stropova ili u tehničkim prostorijama. Primjećujemo tek rezultat – ugodnu temperaturu, svjež zrak i osjećaj udobnosti. No iza tog naizgled jednostavnog iskustva stoje složeni sustavi koji moraju neprekidno odgovarati na različite potrebe hotelskih prostora.
Upravo je to jedan od izazova suvremene hotelske industrije. Dok je u wellnessu potrebna ugodna toplina, u kongresnoj dvorani ispunjenoj ljudima možda je potrebno intenzivnije hlađenje. Istodobno, restorani, kuhinje, dječje igraonice i drugi zajednički prostori imaju vlastite zahtjeve za temperaturom i kvalitetom zraka.
Takve potrebe posebno dolaze do izražaja u Pical Resortu u Poreču, jednom od najznačajnijih turističkih projekata Valamar Riviere.
Različiti prostori traže različite temperature
U Picalu su, kao i u brojnim drugim hotelima Valamar grupacije, ugrađeni Daikinovi sustavi grijanja i hlađenja. U zajedničkim prostorima važnu ulogu imaju Daikinovi VRV sustavi, koji omogućuju fleksibilnu regulaciju temperature i prilagodbu različitim uvjetima korištenja.
VRV tehnologija temelji se na povezivanju više unutarnjih jedinica s jednom ili više vanjskih jedinica, pri čemu je moguće zasebno regulirati temperaturu u različitim prostorijama i zonama.
To znači da svaki dio hotela može imati klimatizaciju prilagođenu vlastitoj namjeni i dnevnom ritmu. Wellness, restoran ili kongresna dvorana ne moraju imati jednake temperaturne uvjete, a pojedini sustavi mogu funkcionirati neovisno jedni o drugima.
Takav pristup donosi i važnu prednost u pogledu pouzdanosti. Ako dođe do prekida rada jednog sustava, ostali mogu nastaviti funkcionirati, što je osobito važno u hotelima visoke kategorije, u kojima udobnost gostiju ne smije ovisiti o tehničkim poteškoćama u drugom dijelu objekta.
Energetska učinkovitost i obnovljivi izvori energije
Pical Resort projektiran je s posebnim naglaskom na energetsku učinkovitost i održivost. Osim naprednih sustava klimatizacije, u projektu su primijenjena rješenja koja omogućuju korištenje obnovljivih izvora energije.
„U tom kontekstu promijenili smo sustav grijanja i hlađenja, uveli smo dizalice topline voda-voda, instalirani su solarni kolektori na krovu hotela, tako da hotel koristi 100 % energije iz obnovljivih izvora”, ističe Tomislav Poljuh, viši voditelj projekata u Valamaru.
Korištenje obnovljivih izvora energije dio je šire održive strategije resorta, koja uključuje i solarne panele, zelene krovove i fasade te prikupljanje kišnice za navodnjavanje. Projekt je dobio i zlatni DGNB predcertifikat, međunarodno priznanje koje potvrđuje primjenu visokih standarda održive gradnje.
Ugodna temperatura i kvaliteta zraka
U hotelima visoke kategorije sustavi klimatizacije moraju zadovoljiti više od jednog zahtjeva. Osim održavanja optimalne temperature, iznimno je važna i kvaliteta zraka u zatvorenim prostorima.
U Pical Resortu Daikinovi VRV sustavi koriste se za regulaciju temperature, ali i za zagrijavanje i hlađenje zraka koji se dovodi putem ventilacijskih klima-komora. Takva tehnička rješenja omogućuju brzo postizanje željene temperature i učinkovitu prilagodbu promjenjivim uvjetima.
Dodatna prednost sustava koji koriste radnu tvar za prijenos topline jest to što u tom dijelu instalacije nije potreban vodeni krug. Time se smanjuje potreba za zaštitom od smrzavanja u klima-komorama pri niskim vanjskim temperaturama.
Takva rješenja sve su zastupljenija u hotelskim objektima na Jadranu, gdje se od sustava klimatizacije očekuju pouzdanost, energetska učinkovitost i jednostavno održavanje.
Sustavi prilagođeni cjelogodišnjem radu hotela
Za razliku od brojnih sezonskih hotela na hrvatskoj obali, Pical Resort osmišljen je za cjelogodišnji rad. To znači da sustavi grijanja, hlađenja i ventilacije moraju odgovarati različitim vremenskim uvjetima i promjenama u popunjenosti hotela.
U takvim okolnostima posebno je važno učinkovito upravljanje potrošnjom energije. Daikinova VRV tehnologija omogućuje prilagodbu rada sustava stvarnim potrebama pojedinih prostora. Umjesto jednakog intenziteta klimatizacije u cijelom objektu, sustav može prilagođavati kapacitet potrebama različitih zona, čime se stvaraju preduvjeti za racionalniju potrošnju energije.
Za goste to znači ugodniji boravak, a za hotelskog operatera učinkovitije upravljanje tehničkim sustavima i troškovima održavanja.
Više od deset godina suradnje Valamara i Daikina
Suradnja Valamar Riviere i Daikina traje više od deset godina, a Pical Resort još je jedan primjer primjene njihovih tehnoloških rješenja u zahtjevnim hotelskim projektima.
U suvremenom hotelijerstvu sve je važnije uskladiti visoke standarde udobnosti s odgovornim korištenjem energije. Upravo zato sustavi grijanja, hlađenja i ventilacije više nisu samo tehnička infrastruktura, nego važan dio ukupnog doživljaja prostora.
Jer pravi luksuz često se krije upravo u onome što gost ne vidi – u tehnologiji koja tiho, pouzdano i učinkovito brine o njegovoj udobnosti.
Arhitektura i dizajn
Sam renovira cijeli stan, a sve je naučio na internetu: „Najveća motivacija mi je obitelj”
Dok se većina nas u kućne majstorije upušta tek kada treba obojiti zid, postaviti policu ili sastaviti komad namještaja, Drago Žuljić odlučio se na mnogo veći izazov – samostalnu adaptaciju stana. Bez velikog prethodnog iskustva, ali uz mnogo volje, strpljenja i pomoći interneta, korak po korak stvara novi dom za svoju obitelj. Svoje radove pritom snima i objavljuje na društvenim mrežama, dijeleći iskustvo s drugima koji razmišljaju o sličnom pothvatu.
Adaptacija stana za mnoge je jedan od najzahtjevnijih životnih projekata. Radovi često traju dulje od očekivanog, troškovi rastu, a pronalazak kvalitetnih majstora može biti poseban izazov. Upravo se s takvom situacijom susreo i Drago Žuljić, koji je prije otprilike dvije godine sa suprugom krenuo u uređenje budućeg obiteljskog doma.
Nakon početka s majstorima odlučio je nastaviti sam
U početku su angažirali majstore, no kako su radovi odmicali, postajalo je jasno da će adaptacija trajati dulje i koštati više nego što su planirali. U međuvremenu im se život promijenio. Drago je zato donio odluku koja bi mnoge obeshrabrila: većinu preostalih radova pokušat će napraviti sam.
„Kada smo prije dvije godine krenuli s adaptacijom, angažirali smo majstore. Međutim, kao što se često događa, radovi su trajali dulje i bili skuplji nego što smo očekivali. Nismo imali izrazito negativno iskustvo, ali cijeli se proces previše odužio. U međuvremenu smo dobili djevojčicu i splet okolnosti doveo me do odluke da pokušam sam”, prisjeća se Drago.
Iako je ranije imao priliku raditi s gipskartonskim pločama i sudjelovati u manjim zahvatima, nikada se nije upustio u adaptaciju takvih razmjera.
Njegova je logika bila jednostavna: pokušat će samostalno obaviti ono što može, a za radove koji zahtijevaju stručno znanje ili posebnu opremu angažirat će profesionalce.
Konstrukcijske zahvate prepustio je stručnjacima
Tako su pripremu pojedinih instalacija i zahtjevnije konstrukcijske zahvate prepustili stručnjacima.
Posebno je važno bilo pitanje zida koji su namjeravali ukloniti. Budući da je postojala mogućnost da je riječ o nosivom zidu, konzultirali su statičara.
„Nismo željeli riskirati s konstrukcijom. Statičar nam je preporučio postavljanje nosivih greda i stupa, a te je radove izvela stručna tvrtka. To nije nešto što sam želio raditi sam”, objašnjava.
YouTube, Instagram i TikTok kao izvori znanja
Danas gotovo da ne postoji kućni popravak za koji na internetu nije moguće pronaći videoupute. Od postavljanja gipskartonskih ploča i gletanja zidova do polaganja podova, brojni majstori dijele svoje znanje i iskustvo putem digitalnih platformi. Upravo je takav sadržaj Dragi bio glavni izvor informacija.
„Najviše sam učio na YouTubeu, Instagramu i TikToku. Zahvalan sam svim majstorima koji snimaju svoje radove i objašnjavaju postupke jer mi je to zaista mnogo pomoglo. Danas je na internetu dostupna ogromna količina korisnih informacija”, kaže Drago.
Ipak, brzo je shvatio da tolika količina savjeta može biti i zbunjujuća. Za isti posao moguće je pronaći nekoliko različitih postupaka, a svaki autor uvjeren je da je upravo njegov način najbolji.
„Ponekad bih za jedan posao pronašao pet različitih savjeta. Jedan majstor kaže da nešto treba napraviti na jedan način, drugi tvrdi potpuno suprotno. Zato sam morao naučiti procijeniti koje informacije imaju smisla i što je najbolje za moj slučaj.”
No gledanje videa samo je prvi korak. Pravo učenje počinje kada alat uzmete u ruke.
„Kada počnete sami raditi, uzmete gleter, zamiješate materijal i krenete, postupno stječete osjećaj. Upoznajete materijale i shvaćate kako se ponašaju. To se ne može naučiti samo gledanjem”, objašnjava.
Sada i sam dijeli iskustva s adaptacije
Zanimljivo je da Drago danas nije samo gledatelj sadržaja o renovacijama. I sam snima videe tijekom adaptacije stana te ih objavljuje na društvenim mrežama.
Na taj način dokumentira nastajanje budućeg doma, bilježi napredak radova i pokazuje kako izgleda adaptacija iz perspektive nekoga tko većinu poslova prvi put radi samostalno.
Takvi sadržaji imaju posebnu vrijednost jer prikazuju i onu stranu renovacije koju često ne vidimo na fotografijama savršeno uređenih interijera – sate rada, prašinu, pokušaje, pogreške i male pobjede.
Drago je upravo zahvaljujući videima drugih majstora stekao hrabrost da započne vlastiti projekt. Sada svojim objavama može ohrabriti i druge da nauče nešto novo i okušaju se u poslovima koje dosad nisu radili. Njegova priča pokazuje kako društvene mreže, osim inspiracije za uređenje, mogu postati i praktičan izvor znanja.
Naravno, videoupute ne mogu zamijeniti stručnu procjenu i odgovarajuće kvalifikacije kada je riječ o konstrukcijskim zahvatima, električnim instalacijama i drugim sigurnosno zahtjevnim radovima.
Fasada i žbukanje donijeli su najveće izazove
Tijekom adaptacije Drago je naučio da neki poslovi izgledaju znatno jednostavnije dok ih gledamo na ekranu nego kada ih pokušamo izvesti sami.
Jedan od najzahtjevnijih zadataka bila mu je izrada fasade.
„Fasada mi je oduzela najviše vremena. Radio sam sam, bez skele, pa sam se stalno morao penjati i spuštati po ljestvama. Da ponovno krećem u taj posao, sigurno bih unajmio skelu”, priznaje.
No najzanimljivija lekcija dogodila se tijekom žbukanja ciglenog zida.
Pripremio je materijal, kupio potrebnu opremu i postavio vodilice. Sve je izgledalo spremno za posao, dok nije shvatio koliko će vremena i fizičkog napora zahtijevati ručno miješanje žbuke.
„Izmiješao sam otprilike trideset vreća materijala i uspio ožbukati tek trećinu zida. Tada sam odlučio da više neću nastaviti. Skinuo sam sve što sam napravio i odlučio se za suhu žbuku, odnosno gipskartonske ploče. Nakon toga sam otišao odmoriti na kauč”, prepričava kroz smijeh.
Takve situacije neizbježan su dio učenja. Ponekad se tek tijekom izvođenja radova pokaže da je neko drugo rješenje jednostavnije, brže ili primjerenije.
Nakon pripremnih radova napokon se vide rezultati
Adaptacija koju Drago provodi zahtijeva mnogo vremena i strpljenja. U prosjeku na gradilištu provodi četiri do pet sati dnevno, iako neki dani traju znatno dulje, ovisno o poslu koji je potrebno završiti.
Nakon dugog razdoblja pripremnih radova napokon su vidljivi konkretni rezultati.
„Sada već počinjem vidjeti plodove rada. Postavio sam pregradne zidove, konstrukciju i spuštene stropove, a fasada je završena. U početku se činilo kao da samo nešto krpam, rušim i popravljam, bez vidljivog napretka. Sada se napokon nazire kako će prostor izgledati”, zadovoljno govori.
Sljedeći koraci uključuju pripremu i izravnavanje podova, gletanje te postavljanje završnih obloga.
Koje radove ipak treba prepustiti profesionalcima?
Dragin primjer pokazuje da se uz dovoljno strpljenja mogu svladati brojne praktične vještine. Ipak, nisu svi radovi prikladni za samostalno izvođenje. Prema informacijama hrvatskog Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, određeni zahvati mogu se izvoditi bez građevinske dozvole, ali to ne znači da za njih nisu potrebni odgovarajući projekti ili poštovanje tehničkih propisa. Poseban oprez potreban je kod uklanjanja zidova, promjena na nosivoj konstrukciji i zahvata koji mogu utjecati na stabilnost građevine. Električne instalacije također zahtijevaju stručnu izvedbu i provjeru njihove ispravnosti.
Zato je prije početka većih radova važno utvrditi što se može sigurno izvesti samostalno, a za što je potrebno angažirati ovlaštene stručnjake.
Drago je upravo kod konstrukcijskih zahvata odlučio prepustiti posao profesionalcima, dok se sam posvetio radovima koje je mogao postupno svladavati.
Obitelj mu je najveća motivacija
Iako samostalna adaptacija može smanjiti dio troškova rada, za Dragu novac nije jedini razlog zbog kojeg svakodnevno dolazi na gradilište. Njegova najveća motivacija je obitelj.
Dolazak djevojčice dodatno je pojačao želju da dovrše novi dom jer im postojeći životni prostor polako postaje premalen.
„Graditi nešto za svoju obitelj i budućnost neprocjenjiv je osjećaj. Posebno kada radim sam i vidim rezultat. Kada podignem zid koji prije nije postojao ili izravnam površinu koja je bila puna rupa, osjećam veliko zadovoljstvo. Ponekad se i sam začudim kako sam to uspio napraviti, s obzirom na to da ranije nisam imao takvo iskustvo”, govori Drago.
Svaki završeni posao za njega predstavlja još jedan korak prema zajedničkom cilju. A upravo je taj osjećaj stvaranja vlastitim rukama ono što cijelom projektu daje posebnu vrijednost. Iako je iza njega već mnogo posla, do konačnog uređenja stana ostalo je još nekoliko važnih faza. Potrebno je završiti podove, zidove, sanitarije i opremanje prostora namještajem.
Useljenje planiraju za 2027. godinu
Drago se nada da bi se obitelj u novi dom mogla useliti tijekom proljeća 2027. godine, iako kao realniji rok spominje ljeto. Do tada će nastaviti raditi, učiti i bilježiti napredak.
A svima koji razmišljaju o tome da se sami okušaju u manjim kućnim radovima poručuje da ih početno neiskustvo ne mora obeshrabriti.
„Volio bih ohrabriti sve koji žele nešto napraviti sami. Osim što mogu uštedjeti, mogu steći novo iskustvo i naučiti mnogo toga. Mene radovi zaista vesele i uživam u svakom danu. Važno je pokušati, učiti i znati kada treba potražiti stručnu pomoć.”
Njegova priča podsjeća nas da dom ne nastaje samo od zidova, podova i namještaja. Nastaje i od vremena, truda, strpljenja i ljubavi koju u njega ulažemo.
A kada jednog dana sa suprugom i kćeri zakorači u dovršeni stan, Drago će moći reći nešto što rijetki imaju priliku – da je velik dio njihova obiteljskog doma stvorio vlastitim rukama.
