Arhitektura i dizajn
Meštrovićev paviljon – obnova kultne zagrebačke džamije
Kako je Meštrovićev paviljon postao džamija, muzej pa opet dom umjetnosti? Donosimo priču o zgradi koja se stalno mijenja – i sada se obnavlja
Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu jedna je od najprepoznatljivijih gradskih građevina, s bogatom i neobičnom poviješću.
Tijekom više od osam desetljeća postojanja mijenjao je svoje „lice” i namjenu nekoliko puta.
U nastavku donosimo priču o tome tko ga je sagradio, kakva je bila originalna arhitektonska koncepcija, kako su se kroz godine mijenjali stil i funkcija te zašto paviljon upravo prolazi kroz veliku obnovu.
Bliži se kraj obnove samostanske crkve sv. Franje Asiškog u Zagrebu
Vizija i gradnja: kako je nastao Meštrovićev paviljon
Ideja o gradnji Meštrovićeva paviljona rodila se početkom 1930-ih, kada je Zagrebu trebao reprezentativan izložbeni prostor za likovnu umjetnost. Ivan Meštrović, naš slavni akademski kipar, tada je bio predsjednik umjetničkog društva Strossmayer. Umjesto klasičnog spomenika kralju Petru I. na tadašnjem Trgu kralja Petra, Meštrović je predložio izgradnju čitavog Doma likovnih umjetnosti.
Meštrović je izradio idejnu skicu za zgradu na Trgu žrtava fašizma, dok su arhitekti Harold Bilinić i Lavoslav Horvat razradili projekt do detalja. Gradnja se odvijala od 1934. do 1938. u organizaciji Gradskog građevinskog ureda pod vodstvom inženjera Ivana Zemljaka.
Paviljon je svečano dovršen 1. prosinca 1938. i nazvan Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikoga Oslobodioca. Koliko je taj projekt bio značajan za Zagreb, svjedoči i to da je sam nadbiskup Alojzije Stepinac posvetio novu zgradu prilikom otvorenja. Time je paviljon doista inauguriran kao svojevrsni „hram umjetnosti”. Deset dana nakon otvorenja održana je i prva izložba – retrospektiva “Pola vijeka hrvatske umjetnosti” u čast 60. godišnjice osnutka umjetničkog društva.
Ivan Meštrović – umjetnik i vizionar
Ivan Meštrović (1883.–1962.) bio je hrvatski kipar, arhitekt i pisac, međunarodno priznat kao jedan od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća. Rođen je u Vrpolju, a odrastao u dalmatinskom zaleđu u okolici Drniša. Nakon školovanja u Beču, djelovao je u Parizu, Rimu, Zagrebu, Splitu i konačno u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je i predavao na sveučilištima.
Njegova monumentalna djela nalaze se diljem svijeta. Među najpoznatijima su Mausolej obitelji Račić u Cavtatu, paviljon Meštrović (danas HDLU) u Zagrebu, Spomenik Grguru Ninskom u Splitu te brončane skulpture Indijanaca ispred Kapitola u Washingtonu. Bio je prvi živući umjetnik kojem je njujorški Metropolitan Museum priredio samostalnu izložbu.
Meštrović je sâm projektirao i svoju posljednju počivališnu točku – obiteljsku grobnicu u Otavicama, kraj Drniša, poznatu kao Crkva Presvetog Otkupitelja. Riječ je o spoju romaničkog stila i osobne simbolike, čime je kipar zaokružio vlastiti umjetnički i duhovni svjetonazor. U toj crkvi, u kamenu koji je sam odabrao i oblikovao, danas počivaju on i članovi njegove obitelji.
Originalna arhitektura: rotunda koja spaja tradiciju i modernu
Meštrovićev paviljon arhitektonski je moderna rotunda impresivne geometrijske čistoće, ali s elementima klasične monumentalnosti. Građen je pretežno od domaćeg kamena (dovučeno je čak 2.540 tona kamena iz dalmatinskih kamenoloma) uklopljenog u armirano-betonsku konstrukciju. Masivni kameni blokovi od Bračkog kamena kombinirani su s armiranim betonom koji nosi veliku kružnu kupolu. Rezultat je arhitektonsko remek-djelo koje uspješno pretvara klasičnu formu rotunde u funkcionalan, suvremen izložbeni prostor.
Izvana zgradu krasi kolonada stupova koji u krug okružuju cilindrični volumen i stvaraju svečani trijem. Upravo ta ritmična kolonada daje paviljonu prepoznatljiv, almost-templarski izgled. Unutrašnjost je oblikovana slojevito: velika središnja dvorana pod kupolom bila je namijenjena za izlaganje skulptura, dok su za druge likovne forme – slike, crteže, fotografije, grafiku predviđeni prstenasti izložbeni prostori u prizemlju oko centrale, na galeriji (prvom katu) te na kružnom balkonu koji gleda na središnji prostor. Tako je interijer bio polivalentan i moduliran za različite umjetničke medije od samog početka.
Posebnu čar originalnoj koncepciji davala je staklena kupola na vrhu građevine. Izrađena od niza debelih okruglih staklenih prizmi utopljenih u betonsku školjku, kupola je propuštala prirodno svjetlo u izložbene dvorane. Takav zenitalni “skylight” u to je doba bio rijetkost i omogućavao je da umjetnine budu obasjane dnevnim svjetlom, stvarajući gotovo sakralni ugođaj u prostoru galerije.
Od umjetničkog doma do džamije i muzeja – turbulentne promjene namjene
Već u prvih nekoliko godina nakon izgradnje sudbina Meštrovićevog paviljona krenula je neočekivanim putem. Zgrada je doživjela niz prenamjena, od umjetničke galerije do vjerskog objekta i muzeja, prateći tako povijesne turbulencije Zagreba i Hrvatske. Evo kratkog pregleda faza kroz koje je paviljon prošao:
1938. – 1941. – Dom likovnih umjetnika
Paviljon je izvorno služio kao reprezentativna umjetnička galerija, mjesto velikih izložbi domaće umjetnosti. U tom razdoblju ostvarena je prvotna vizija – građani su mogli uživati u djelima kiparstva, slikarstva i fotografije u jedinstvenom kružnom ambijentu.
1941. – 1945. – Džamija
Početkom Drugog svjetskog rata dolazi do dramatične promjene – u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske vlasti odlučuju preobraziti paviljon u islamsku bogomolju – džamiju. Hrvatsko umjetničko društvo iseljeno je u ljeto 1941., a oko rotunde su podignuta tri vitka minareta visoka čak 45 metara. Također je dograđeno široko stubište s klupama i postavljena kružna kamena fontana s vodoskokom ispred glavnog ulaza (projektirao arhitekt Stjepan Planić).Unutrašnjost je prilagođena molitvi – arhitekt Zvonimir Požgaj ugradio je novo stropno podvođe zbog akustike i temperature, a zidovi su ukrašeni ornamentalnim štukaturama prema motivima hrvatskog pletera. Džamija je svečano otvorena 18. srpnja 1944. i u njoj se klanjalo do kraja rata.
1949. – 1991. – Muzej revolucije
Nakon rata, 1947. uklonjeni su minareti (ostao je samo kameni zdenac – fontana pred ulazom, koji postoji i danas). Paviljon potom dobiva novu ulogu kao Muzej narodnog oslobođenja. Kasnije je preimenovan u Muzej revolucije naroda Hrvatske, posvećen antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu.
Za potrebe muzeja unutrašnjost je temeljito preuređena: arhitekt Vjenceslav Richter dodao je 1951. unutarnje galerije (međukat) i novo stubište te pregradio okruglu dvoranu ravnim zidovima, u potpunosti zaklonivši izvorni kružni oblik prostora.
Prekrivanjem staklene kupole eliminirana je prirodna svjetlost. Izložbene dvorane muzeja osvjetljavane su umjetnom rasvjetom, a nekadašnji efekt svjetlosne kupole zaboravljen je pod novim krovom. U ovoj funkciji – kao popularni “Muzej revolucije” – zgrada je provela više od četiri desetljeća, do početka 1990-ih.
1993. – danas – Povratak umjetnosti (Dom HDLU)
Nakon Domovinskog rata i osamostaljenja Hrvatske, paviljon je napušten od strane muzeja (zbirke su preseljene drugdje) i kratko vrijeme zjapio je prazan. Grad Zagreb 1993. vraća zgradu likovnim umjetnicima. Time objekt dobiva i službeni današnji naziv: Dom HDLU – Meštrovićev paviljon.
Zanimljivo je da su tijekom tih silnih transformacija neki elementi ostali trajno ugrađeni u identitet zgrade. Primjerice, kružna fontana ispred ulaza – postavljena u doba džamije – i danas krasi plato ispred paviljona kao sjećanje na tu neobičnu epizodu. Također, prilikom obnova nakon 1990-ih otkriveni su i neki doslovno zazidani tragovi prijašnjih namjena: mihrab (niša za molitvu) iz vremena džamije pronađen je očuvan iza pregradnih zidova postavljenih u eri muzeja, a otkriven je tek prilikom radova 2002. godine.
Nažalost, naslijeđe muzejskih vremena nije u potpunosti sačuvano – primjerice, tijekom vraćanja zidova u izvorno glatko stanje uklonjen je veliki zidni mozaik slikara Ede Murtića iz doba Muzeja revolucije. Ovi detalji slikovito pokazuju koliko je “slojeva povijesti” ovaj paviljon upio u sebe.
Povratak umjetnosti: Dom HDLU u novije doba
Nakon 1993., Meštrovićev paviljon ponovno živi kao središnje mjesto likovnih zbivanja. Kako bi se prostor prilagodio suvremenim izložbenim potrebama i ujedno vratio izvornoj arhitektonskoj koncepciji, početkom 2000-ih organizirana je sveobuhvatna obnova paviljona. Projektant Andrija Mutnjaković 2001. pokreće radove na uklanjanju svih ne-izvornih preinaka unutar zgrade – svega što je nadodano tijekom prenamjene u džamiju i kasnije u muzej. Do 2003. uklonjeni su tako lažni međukatovi, spušteni stropovi i pregradni zidovi, čime je središnja galerija vraćena u svoju izvornu kružnu formu.
Otvorena je ponovno i staklena kupola na vrhu. Do 2006. dovršeni su i radovi uređenja podruma i prizemlja (prema projektu arhitekta Branka Silađina).
Od tada pa do nedavno paviljon je u potpunosti posvećen umjetnosti: u njemu se godišnje održi četrdesetak izložbi i događanja. Prostor je podijeljen na nekoliko galerija: Prsten, Bačva i PM (Prošireni mediji) – koje zajedno čine najveću i najljepšu zagrebačku izložbenu lokaciju. Manifestacije poput Zagrebačkog salona ili Salona mladih tradicionalno se održavaju upravo tu, stvarajući živ kulturni puls grada.
Povratak izvornom sjaju i suvremene nadogradnje
Trenutno Meštrovićev paviljon prolazi kroz još jedan važan proces – cjelovitu obnovu započetu u siječnju 2025. godine. Skelama prekrivena rotunda privlači pažnju prolaznika koji se pitaju što se sve radi na ovom graditeljskom simbolu Zagreba. Obnova je potaknuta nužnošću sanacije nakon niza godina intenzivnog korištenja (i oštećenja uzrokovanih potresima 2020.) te željom da se zgradi u potpunosti vrati izvorna struktura, ali i uvedu standardi 21. stoljeća.
Kako ističu u HDLU, cilj je da se “nakon čak 85 godina cijeli prostor Meštrovićeva paviljona konačno u potpunosti vrati likovnoj umjetnosti”. Naime, iseljenjem Hrvatskog povijesnog muzeja koji je do nedavno koristio dio zgrade, prvi put od 1930-ih cijeli paviljon bit će dostupan isključivo za umjetničke sadržaje.
Obnova Meštrovićevog paviljona 2025
Obnova se provodi pod budnim okom konzervatora – izrađen je detaljan konzervatorski elaborat Instituta za povijest umjetnosti kako bi se sačuvalo što je više moguće izvorne strukture građevine. Evo najvažnijih zahvata koji će osvježiti paviljon:
- Sanacija konstrukcije i kupole: Najveći izazov je armirano-betonska kupola sa staklenim elementima, od kojih je mnogi popucalo tijekom godina. Cijela kupola bit će pažljivo demontirana i izrađena faksimilna rekonstrukcija – nova kupola identičnog izgleda, ali poboljšane statike i tehnologije. Time će se osigurati dugotrajna stabilnost zgrade i ponovno uspostaviti efekt prirodnog osvjetljenja odozgo.
- Modernizacija sustava: Paviljon će napokon dobiti suvremenu infrastrukturu – uvodi se cjelovit sustav klimatizacije, modernizira grijanje te instaliraju novi ventilacijski kanali, elektro i multimedijalna oprema, kao i napredna galerijska rasvjeta. Ovi zahvati omogućit će bolje čuvanje umjetnina i ugodniji boravak posjetitelja u prostoru, u skladu s današnjim standardima muzejske tehnike.
- Pristupačnost i novi sadržaji: Projekt obnove predviđa rješavanje pitanja pristupačnosti – ugradnju prikladnih ulaza, liftova ili rampi kako bi sve galerije bile dostupne i osobama smanjene pokretljivosti. Također, planira se otvaranje dvaju originalnih ulaza u zgradu (koji su desetljećima bili zatvoreni), dok će se zatvoriti jedan sporedni ulaz dodan u doba džamije. Unutar paviljona uredit će se i novi prostori. Međunarodni rezidencijalni centar za umjetnike te dodatna “black box” multimedijalna galerija za suvremene umjetničke eksperimente. Time će HDLU dobiti proširene mogućnosti za programe i postati još dinamičnije umjetničko središte.
Novo poglavlje Meštrovićevog paviljona
Prema riječima voditelja projekta, prva faza radova – rušenja i uklanjanja dotrajalih dijelova – već je završena. U tijeku je izgradnja novih betonskih ploča i same nove kupole. Cijela obnova vrijedna je oko 20,6 milijuna eura, a financira se najvećim dijelom iz fondova EU te uz potporu državnog proračuna. Planirano je da radovi traju dvije godine, nakon čega će se Meštrovićev paviljon zasjati u punom sjaju – spoj obnovljene povijesne arhitekture i suvremene funkcionalnosti.
Meštrovićev paviljon time ulazi u novo poglavlje svoje već bogate biografije. Od smionog umjetničkog zdanja 1930-ih, preko ratnih i poratnih preobrazbi u džamiju i muzej, pa sve do današnjeg povratka izvornim idealima, ova građevina simbol je živog slojeva povijesti. Svaki kamen u njegovoj kolonadi i svaka staklena prizma u kupoli priča dio te priče. Uz obnovu koja je u tijeku, paviljon će i budućim generacijama nastaviti služiti kao impresivan prostor gdje se arhitektura, dizajn i povijest sjedinjuju u službi umjetnosti – onako kako je to Ivan Meštrović prije gotovo 90 godina i zamislio.
Naslovna fotografija: Screenshot videa
Arhitektura i dizajn
Tehnologija koja se ne vidi, ali se osjeća: kako Daikin brine o udobnosti gostiju Pical Resorta
U suvremenim hotelima luksuz se više ne mjeri samo izgledom soba, kvalitetom namještaja ili bogatstvom sadržaja. Jednako je važna i tehnologija koja gostima omogućuje ugodan boravak tijekom cijele godine. U porečkom Pical Resortu važnu ulogu u tome imaju Daikinovi sustavi grijanja, hlađenja i klimatizacije.
Kada boravimo u hotelu, rijetko razmišljamo o tome što se događa iza zidova, iznad spuštenih stropova ili u tehničkim prostorijama. Primjećujemo tek rezultat – ugodnu temperaturu, svjež zrak i osjećaj udobnosti. No iza tog naizgled jednostavnog iskustva stoje složeni sustavi koji moraju neprekidno odgovarati na različite potrebe hotelskih prostora.
Upravo je to jedan od izazova suvremene hotelske industrije. Dok je u wellnessu potrebna ugodna toplina, u kongresnoj dvorani ispunjenoj ljudima možda je potrebno intenzivnije hlađenje. Istodobno, restorani, kuhinje, dječje igraonice i drugi zajednički prostori imaju vlastite zahtjeve za temperaturom i kvalitetom zraka.
Takve potrebe posebno dolaze do izražaja u Pical Resortu u Poreču, jednom od najznačajnijih turističkih projekata Valamar Riviere.
Različiti prostori traže različite temperature
U Picalu su, kao i u brojnim drugim hotelima Valamar grupacije, ugrađeni Daikinovi sustavi grijanja i hlađenja. U zajedničkim prostorima važnu ulogu imaju Daikinovi VRV sustavi, koji omogućuju fleksibilnu regulaciju temperature i prilagodbu različitim uvjetima korištenja.
VRV tehnologija temelji se na povezivanju više unutarnjih jedinica s jednom ili više vanjskih jedinica, pri čemu je moguće zasebno regulirati temperaturu u različitim prostorijama i zonama.
To znači da svaki dio hotela može imati klimatizaciju prilagođenu vlastitoj namjeni i dnevnom ritmu. Wellness, restoran ili kongresna dvorana ne moraju imati jednake temperaturne uvjete, a pojedini sustavi mogu funkcionirati neovisno jedni o drugima.
Takav pristup donosi i važnu prednost u pogledu pouzdanosti. Ako dođe do prekida rada jednog sustava, ostali mogu nastaviti funkcionirati, što je osobito važno u hotelima visoke kategorije, u kojima udobnost gostiju ne smije ovisiti o tehničkim poteškoćama u drugom dijelu objekta.
Energetska učinkovitost i obnovljivi izvori energije
Pical Resort projektiran je s posebnim naglaskom na energetsku učinkovitost i održivost. Osim naprednih sustava klimatizacije, u projektu su primijenjena rješenja koja omogućuju korištenje obnovljivih izvora energije.
„U tom kontekstu promijenili smo sustav grijanja i hlađenja, uveli smo dizalice topline voda-voda, instalirani su solarni kolektori na krovu hotela, tako da hotel koristi 100 % energije iz obnovljivih izvora”, ističe Tomislav Poljuh, viši voditelj projekata u Valamaru.
Korištenje obnovljivih izvora energije dio je šire održive strategije resorta, koja uključuje i solarne panele, zelene krovove i fasade te prikupljanje kišnice za navodnjavanje. Projekt je dobio i zlatni DGNB predcertifikat, međunarodno priznanje koje potvrđuje primjenu visokih standarda održive gradnje.
Ugodna temperatura i kvaliteta zraka
U hotelima visoke kategorije sustavi klimatizacije moraju zadovoljiti više od jednog zahtjeva. Osim održavanja optimalne temperature, iznimno je važna i kvaliteta zraka u zatvorenim prostorima.
U Pical Resortu Daikinovi VRV sustavi koriste se za regulaciju temperature, ali i za zagrijavanje i hlađenje zraka koji se dovodi putem ventilacijskih klima-komora. Takva tehnička rješenja omogućuju brzo postizanje željene temperature i učinkovitu prilagodbu promjenjivim uvjetima.
Dodatna prednost sustava koji koriste radnu tvar za prijenos topline jest to što u tom dijelu instalacije nije potreban vodeni krug. Time se smanjuje potreba za zaštitom od smrzavanja u klima-komorama pri niskim vanjskim temperaturama.
Takva rješenja sve su zastupljenija u hotelskim objektima na Jadranu, gdje se od sustava klimatizacije očekuju pouzdanost, energetska učinkovitost i jednostavno održavanje.
Sustavi prilagođeni cjelogodišnjem radu hotela
Za razliku od brojnih sezonskih hotela na hrvatskoj obali, Pical Resort osmišljen je za cjelogodišnji rad. To znači da sustavi grijanja, hlađenja i ventilacije moraju odgovarati različitim vremenskim uvjetima i promjenama u popunjenosti hotela.
U takvim okolnostima posebno je važno učinkovito upravljanje potrošnjom energije. Daikinova VRV tehnologija omogućuje prilagodbu rada sustava stvarnim potrebama pojedinih prostora. Umjesto jednakog intenziteta klimatizacije u cijelom objektu, sustav može prilagođavati kapacitet potrebama različitih zona, čime se stvaraju preduvjeti za racionalniju potrošnju energije.
Za goste to znači ugodniji boravak, a za hotelskog operatera učinkovitije upravljanje tehničkim sustavima i troškovima održavanja.
Više od deset godina suradnje Valamara i Daikina
Suradnja Valamar Riviere i Daikina traje više od deset godina, a Pical Resort još je jedan primjer primjene njihovih tehnoloških rješenja u zahtjevnim hotelskim projektima.
U suvremenom hotelijerstvu sve je važnije uskladiti visoke standarde udobnosti s odgovornim korištenjem energije. Upravo zato sustavi grijanja, hlađenja i ventilacije više nisu samo tehnička infrastruktura, nego važan dio ukupnog doživljaja prostora.
Jer pravi luksuz često se krije upravo u onome što gost ne vidi – u tehnologiji koja tiho, pouzdano i učinkovito brine o njegovoj udobnosti.
Arhitektura i dizajn
Sam renovira cijeli stan, a sve je naučio na internetu: „Najveća motivacija mi je obitelj”
Dok se većina nas u kućne majstorije upušta tek kada treba obojiti zid, postaviti policu ili sastaviti komad namještaja, Drago Žuljić odlučio se na mnogo veći izazov – samostalnu adaptaciju stana. Bez velikog prethodnog iskustva, ali uz mnogo volje, strpljenja i pomoći interneta, korak po korak stvara novi dom za svoju obitelj. Svoje radove pritom snima i objavljuje na društvenim mrežama, dijeleći iskustvo s drugima koji razmišljaju o sličnom pothvatu.
Adaptacija stana za mnoge je jedan od najzahtjevnijih životnih projekata. Radovi često traju dulje od očekivanog, troškovi rastu, a pronalazak kvalitetnih majstora može biti poseban izazov. Upravo se s takvom situacijom susreo i Drago Žuljić, koji je prije otprilike dvije godine sa suprugom krenuo u uređenje budućeg obiteljskog doma.
Nakon početka s majstorima odlučio je nastaviti sam
U početku su angažirali majstore, no kako su radovi odmicali, postajalo je jasno da će adaptacija trajati dulje i koštati više nego što su planirali. U međuvremenu im se život promijenio. Drago je zato donio odluku koja bi mnoge obeshrabrila: većinu preostalih radova pokušat će napraviti sam.
„Kada smo prije dvije godine krenuli s adaptacijom, angažirali smo majstore. Međutim, kao što se često događa, radovi su trajali dulje i bili skuplji nego što smo očekivali. Nismo imali izrazito negativno iskustvo, ali cijeli se proces previše odužio. U međuvremenu smo dobili djevojčicu i splet okolnosti doveo me do odluke da pokušam sam”, prisjeća se Drago.
Iako je ranije imao priliku raditi s gipskartonskim pločama i sudjelovati u manjim zahvatima, nikada se nije upustio u adaptaciju takvih razmjera.
Njegova je logika bila jednostavna: pokušat će samostalno obaviti ono što može, a za radove koji zahtijevaju stručno znanje ili posebnu opremu angažirat će profesionalce.
Konstrukcijske zahvate prepustio je stručnjacima
Tako su pripremu pojedinih instalacija i zahtjevnije konstrukcijske zahvate prepustili stručnjacima.
Posebno je važno bilo pitanje zida koji su namjeravali ukloniti. Budući da je postojala mogućnost da je riječ o nosivom zidu, konzultirali su statičara.
„Nismo željeli riskirati s konstrukcijom. Statičar nam je preporučio postavljanje nosivih greda i stupa, a te je radove izvela stručna tvrtka. To nije nešto što sam želio raditi sam”, objašnjava.
YouTube, Instagram i TikTok kao izvori znanja
Danas gotovo da ne postoji kućni popravak za koji na internetu nije moguće pronaći videoupute. Od postavljanja gipskartonskih ploča i gletanja zidova do polaganja podova, brojni majstori dijele svoje znanje i iskustvo putem digitalnih platformi. Upravo je takav sadržaj Dragi bio glavni izvor informacija.
„Najviše sam učio na YouTubeu, Instagramu i TikToku. Zahvalan sam svim majstorima koji snimaju svoje radove i objašnjavaju postupke jer mi je to zaista mnogo pomoglo. Danas je na internetu dostupna ogromna količina korisnih informacija”, kaže Drago.
Ipak, brzo je shvatio da tolika količina savjeta može biti i zbunjujuća. Za isti posao moguće je pronaći nekoliko različitih postupaka, a svaki autor uvjeren je da je upravo njegov način najbolji.
„Ponekad bih za jedan posao pronašao pet različitih savjeta. Jedan majstor kaže da nešto treba napraviti na jedan način, drugi tvrdi potpuno suprotno. Zato sam morao naučiti procijeniti koje informacije imaju smisla i što je najbolje za moj slučaj.”
No gledanje videa samo je prvi korak. Pravo učenje počinje kada alat uzmete u ruke.
„Kada počnete sami raditi, uzmete gleter, zamiješate materijal i krenete, postupno stječete osjećaj. Upoznajete materijale i shvaćate kako se ponašaju. To se ne može naučiti samo gledanjem”, objašnjava.
Sada i sam dijeli iskustva s adaptacije
Zanimljivo je da Drago danas nije samo gledatelj sadržaja o renovacijama. I sam snima videe tijekom adaptacije stana te ih objavljuje na društvenim mrežama.
Na taj način dokumentira nastajanje budućeg doma, bilježi napredak radova i pokazuje kako izgleda adaptacija iz perspektive nekoga tko većinu poslova prvi put radi samostalno.
Takvi sadržaji imaju posebnu vrijednost jer prikazuju i onu stranu renovacije koju često ne vidimo na fotografijama savršeno uređenih interijera – sate rada, prašinu, pokušaje, pogreške i male pobjede.
Drago je upravo zahvaljujući videima drugih majstora stekao hrabrost da započne vlastiti projekt. Sada svojim objavama može ohrabriti i druge da nauče nešto novo i okušaju se u poslovima koje dosad nisu radili. Njegova priča pokazuje kako društvene mreže, osim inspiracije za uređenje, mogu postati i praktičan izvor znanja.
Naravno, videoupute ne mogu zamijeniti stručnu procjenu i odgovarajuće kvalifikacije kada je riječ o konstrukcijskim zahvatima, električnim instalacijama i drugim sigurnosno zahtjevnim radovima.
Fasada i žbukanje donijeli su najveće izazove
Tijekom adaptacije Drago je naučio da neki poslovi izgledaju znatno jednostavnije dok ih gledamo na ekranu nego kada ih pokušamo izvesti sami.
Jedan od najzahtjevnijih zadataka bila mu je izrada fasade.
„Fasada mi je oduzela najviše vremena. Radio sam sam, bez skele, pa sam se stalno morao penjati i spuštati po ljestvama. Da ponovno krećem u taj posao, sigurno bih unajmio skelu”, priznaje.
No najzanimljivija lekcija dogodila se tijekom žbukanja ciglenog zida.
Pripremio je materijal, kupio potrebnu opremu i postavio vodilice. Sve je izgledalo spremno za posao, dok nije shvatio koliko će vremena i fizičkog napora zahtijevati ručno miješanje žbuke.
„Izmiješao sam otprilike trideset vreća materijala i uspio ožbukati tek trećinu zida. Tada sam odlučio da više neću nastaviti. Skinuo sam sve što sam napravio i odlučio se za suhu žbuku, odnosno gipskartonske ploče. Nakon toga sam otišao odmoriti na kauč”, prepričava kroz smijeh.
Takve situacije neizbježan su dio učenja. Ponekad se tek tijekom izvođenja radova pokaže da je neko drugo rješenje jednostavnije, brže ili primjerenije.
Nakon pripremnih radova napokon se vide rezultati
Adaptacija koju Drago provodi zahtijeva mnogo vremena i strpljenja. U prosjeku na gradilištu provodi četiri do pet sati dnevno, iako neki dani traju znatno dulje, ovisno o poslu koji je potrebno završiti.
Nakon dugog razdoblja pripremnih radova napokon su vidljivi konkretni rezultati.
„Sada već počinjem vidjeti plodove rada. Postavio sam pregradne zidove, konstrukciju i spuštene stropove, a fasada je završena. U početku se činilo kao da samo nešto krpam, rušim i popravljam, bez vidljivog napretka. Sada se napokon nazire kako će prostor izgledati”, zadovoljno govori.
Sljedeći koraci uključuju pripremu i izravnavanje podova, gletanje te postavljanje završnih obloga.
Koje radove ipak treba prepustiti profesionalcima?
Dragin primjer pokazuje da se uz dovoljno strpljenja mogu svladati brojne praktične vještine. Ipak, nisu svi radovi prikladni za samostalno izvođenje. Prema informacijama hrvatskog Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, određeni zahvati mogu se izvoditi bez građevinske dozvole, ali to ne znači da za njih nisu potrebni odgovarajući projekti ili poštovanje tehničkih propisa. Poseban oprez potreban je kod uklanjanja zidova, promjena na nosivoj konstrukciji i zahvata koji mogu utjecati na stabilnost građevine. Električne instalacije također zahtijevaju stručnu izvedbu i provjeru njihove ispravnosti.
Zato je prije početka većih radova važno utvrditi što se može sigurno izvesti samostalno, a za što je potrebno angažirati ovlaštene stručnjake.
Drago je upravo kod konstrukcijskih zahvata odlučio prepustiti posao profesionalcima, dok se sam posvetio radovima koje je mogao postupno svladavati.
Obitelj mu je najveća motivacija
Iako samostalna adaptacija može smanjiti dio troškova rada, za Dragu novac nije jedini razlog zbog kojeg svakodnevno dolazi na gradilište. Njegova najveća motivacija je obitelj.
Dolazak djevojčice dodatno je pojačao želju da dovrše novi dom jer im postojeći životni prostor polako postaje premalen.
„Graditi nešto za svoju obitelj i budućnost neprocjenjiv je osjećaj. Posebno kada radim sam i vidim rezultat. Kada podignem zid koji prije nije postojao ili izravnam površinu koja je bila puna rupa, osjećam veliko zadovoljstvo. Ponekad se i sam začudim kako sam to uspio napraviti, s obzirom na to da ranije nisam imao takvo iskustvo”, govori Drago.
Svaki završeni posao za njega predstavlja još jedan korak prema zajedničkom cilju. A upravo je taj osjećaj stvaranja vlastitim rukama ono što cijelom projektu daje posebnu vrijednost. Iako je iza njega već mnogo posla, do konačnog uređenja stana ostalo je još nekoliko važnih faza. Potrebno je završiti podove, zidove, sanitarije i opremanje prostora namještajem.
Useljenje planiraju za 2027. godinu
Drago se nada da bi se obitelj u novi dom mogla useliti tijekom proljeća 2027. godine, iako kao realniji rok spominje ljeto. Do tada će nastaviti raditi, učiti i bilježiti napredak.
A svima koji razmišljaju o tome da se sami okušaju u manjim kućnim radovima poručuje da ih početno neiskustvo ne mora obeshrabriti.
„Volio bih ohrabriti sve koji žele nešto napraviti sami. Osim što mogu uštedjeti, mogu steći novo iskustvo i naučiti mnogo toga. Mene radovi zaista vesele i uživam u svakom danu. Važno je pokušati, učiti i znati kada treba potražiti stručnu pomoć.”
Njegova priča podsjeća nas da dom ne nastaje samo od zidova, podova i namještaja. Nastaje i od vremena, truda, strpljenja i ljubavi koju u njega ulažemo.
A kada jednog dana sa suprugom i kćeri zakorači u dovršeni stan, Drago će moći reći nešto što rijetki imaju priliku – da je velik dio njihova obiteljskog doma stvorio vlastitim rukama.
