Arhitektura i dizajn
Planinarska kuća na Mljetu: Kako je zaboravljena karaula postala Planka
Stara vojna karaula na Velikom Planjaku desetljećima je bila ruševina s najljepšim pogledom na Mljetu. Kolektiv mo:re pretvorio ju je u Planku, planinarsku kuću od naplavina, kamena i drva
Na Velikom Planjaku, iznad mljetskih uvala, desetljećima je propadala stara vojna karaula. Kroz nju su prošle austrougarska, jugoslavenska i hrvatska vojska, a onda su je svi zaboravili. Danas je to Planka, mjesto u kojem se spava pod drvenim gredama, a jutarnja kava pije s pogledom na Pelješac. Hrvatski planinarski savez uvrstio ju je u svoj popis kao Planinarsku kuću Planka, pa je stara karaula i službeno postala dio planinarske mreže.
Ruševina s najljepšim pogledom na otoku
Prve fotografije ne obećavaju mnogo. Krov od kupe propao je na nekoliko mjesta, unutra se strop urušio, crijep leži po podu, a na zidovima su ostali slojevi narančaste i sive boje iz nekog drugog vremena. Najviše ju je ipak čuvala lokacija: Veliki Planjak najviša je točka Nacionalnog parka Mljet, a s njega se vide Pelješac, otvoreno more i Lastovo.
Tko je ikad stajao pred starom kućom i pitao se ima li u njoj još života, zna taj osjećaj. Zidovi su dobri, pogled je nestvaran, a posla je toliko da je bolje ne brojati.
Kolektiv koji je nastao na jednoj radionici
Iza Planke stoji kolektiv mo:re: Ajda Auer, Anđela Zora Brnas, Domagoj Bui, Sara Dobrijević, Mia Dragičević, Andrijana Kuzmanović, Zdenko Mikša i Dijana Modrić. Okupili su se 2019. na nagradnoj radionici međunarodnog studentskog DA! festivala, pod mentorstvom dizajnera Nikole Radeljkovića iz kolektiva Numen/For Use. Ono što je počelo kao studentski zadatak pretvorilo se u višegodišnji zajednički projekt. U njemu se spajaju arhitektura, dizajn i ilustracija, koriste lokalni i reciklirani materijali, a prostor se otvara prema prirodi.
Radeljković je jedan od trojice osnivača kolektiva Numen/For Use, uz Svena Jonkea i Christopha Katzlera. Kao industrijski dizajneri počeli su raditi zajedno 1998. pod imenom For Use. Godinu kasnije osnovali su Numen, za sve što izlazi iz okvira industrijskog dizajna. Danas rade na granici konceptualne umjetnosti, scenografije, industrijskog i prostornog dizajna.
Ideje su predstavili ravnatelju parka Ivanu Sršenu, a u srpnju su se preselili na otok. Smjestili su se u kampu Marina u Ropi, razgovarali s mještanima i pješačili do Planjaka. U jednoj su uvali pronašli naplavljeno drvo koje će kasnije postati dio doma.
Vizuali: Andrijana Kuzmanović
Kako spojiti planinu i more?
Projektni zadatak tražio je „hibridni planinarski dom koji i aktivno, a ne samo svojom jedinstvenom lokacijom, spaja planine i obalu“. Ime Planka to sažima u jednoj riječi. Podsjeća na planinu, na planjak kao čistinu i na planku, običnu drvenu dasku.
Vizualni identitet poigrava se jugoslavenskim dizajnom i dekonstruktivizmom, a materijali su došli iz neposredne okoline. Namještaj i rasvjeta nastali su od vrša, naplavina i lokalnog kamena. Drvo izbačeno na obalu obojeno je ljubičasto i vratilo se na vrh otoka kao lampa, vješalica i noga klupe.
Krov, voda i sunce
Prvo je trebalo zatvoriti krov. Najveći dio tog posla obavljen je dok je Mljet još bio u ljetnom ritmu. Na naslovnoj fotografiji ovog teksta volonteri na krovu slažu ploče toplinske izolacije i letve, a iza njih se pruža more. Do listopada su krov i podovi uglavnom bili gotovi.
Pod krovom, međutim, još nema kuće ako nema vode i struje. Na vrhu otoka nema ni vodovoda ni električne mreže, pa je Planka morala naučiti brinuti se sama za sebe. Obnovljena je stara gustijerna, a na kuću su postavljeni solarni paneli. Solarna elektrana čini Planku potpuno energetski neovisnom. To znači da svjetlo u boravku, hladnjak u kuhinji i punjač za mobitel ne ovise ni o čemu osim o mljetskom suncu, a njega ovdje ne nedostaje.
Pročelje je zadržalo kamen, a dobilo je zelene škure, zelena vrata i novi limeni oluk. U dvorištu se kamene stube penju kroz otvor u zidu prema brdu, a na jednoj snimci kraj vrata još stoje tačke s alatom. Takvi detalji pokazuju kako se ovakva kuća vraća u život: korak po korak, uz ponešto žbuke koja se još suši oko dovratnika.
Kako Planinarski dom Planka izgleda iznutra
Najjači dojam ostavlja dnevni boravak. Strop nisu zatvorili, pa se iznad glave vide drvene grede i krovište u punoj visini. Zidovi su bijeli, pod je od sivih pločica, a uz zidove su niske klupe od svijetle jelovine, dovoljno široke da se na njih sjedne, odloži ruksak ili ispruži nakon uspona. U kutu je peć na drva, na zidu karta Mljeta, a ispod nje uska polica na kojoj se stoji uz čašu vode i dogovara sutrašnja ruta.
Prostor je zamišljen jednostavno, kako planinarskoj kući i priliči. Ima sobe za spavanje, dnevni boravak s blagovaonom i kuhinju otvorenu prema stolu, pa onaj tko kuha ne ostaje izvan razgovora. Tu su još kupaonica, soba za domara i vanjski prostor. Na strani okrenutoj obali jedan je prozor postao vrata. Kroz njih se izlazi ravno na terasu, gdje se jede na otvorenom.
Pet godina od makete do ključeva i vrata koja su ostala otvorena
Od prvog mjerenja do otvaranja prošlo je pet godina, i cijelo je to vrijeme projekt vodio isti kolektiv, uz Radeljkovića kao mentora.
Obnovu je financirao Nacionalni park Mljet, pa je ideja koju su studenti nekoć predstavili ravnatelju Ivanu Sršenu na kraju dobila i podršku i novac da se ostvari. Uz krov i instalacije trebalo je raščistiti teren, a obnovljena je i stara štala pokraj kuće. Uporabna dozvola stigla je 2024. godine.
Planka je počela kao ideja na studentskoj radionici, nekoliko crteža i jedna maketa. Mogla je tu i ostati, kao i mnogi lijepi projekti koji nikad ne izađu iz mape. Ovaj je tim, međutim, odlučio vidjeti dokle ideja može stići. Ideja je s vremenom postala želja, a želja je dobila zidove, krov i peć koja grije.
Zgrada koju je vojska desetljećima zatvarala pred svima sada ima vrata okrenuta moru. Kroz njih će ulaziti planinari, znatiželjni posjetitelji parka i svi koji se jednom popnu na Planjak samo da vide odakle puca taj pogled. Na vrhu otoka, gdje se nekad stražarilo, sada se odmara, kuha i dijeli stol s neznancima.
Tko do Mljeta ne stigne uskoro, dio te priče može vidjeti u Zagrebu. Kolektiv mo:re u Galeriji Bernardo Bernardi postavio je izložbu „Planka – Planjak – Mljet”. Na njoj su arhitektura, dizajn, fotografije i predmeti pronađeni na otoku. Otvorena je do 15. studenog, radnim danom od 8 do 20 sati i subotom od 8 do 15 sati. Središnji predmet izložbe nakon zatvaranja putuje na Mljet, gdje će postati dio Planke. Teško je zamisliti bolji novi život za staru karaulu.
Fotografije: kolektiv mo:re
Arhitektura i dizajn
Tehnologija koja se ne vidi, ali se osjeća: kako Daikin brine o udobnosti gostiju Pical Resorta
U suvremenim hotelima luksuz se više ne mjeri samo izgledom soba, kvalitetom namještaja ili bogatstvom sadržaja. Jednako je važna i tehnologija koja gostima omogućuje ugodan boravak tijekom cijele godine. U porečkom Pical Resortu važnu ulogu u tome imaju Daikinovi sustavi grijanja, hlađenja i klimatizacije.
Kada boravimo u hotelu, rijetko razmišljamo o tome što se događa iza zidova, iznad spuštenih stropova ili u tehničkim prostorijama. Primjećujemo tek rezultat – ugodnu temperaturu, svjež zrak i osjećaj udobnosti. No iza tog naizgled jednostavnog iskustva stoje složeni sustavi koji moraju neprekidno odgovarati na različite potrebe hotelskih prostora.
Upravo je to jedan od izazova suvremene hotelske industrije. Dok je u wellnessu potrebna ugodna toplina, u kongresnoj dvorani ispunjenoj ljudima možda je potrebno intenzivnije hlađenje. Istodobno, restorani, kuhinje, dječje igraonice i drugi zajednički prostori imaju vlastite zahtjeve za temperaturom i kvalitetom zraka.
Takve potrebe posebno dolaze do izražaja u Pical Resortu u Poreču, jednom od najznačajnijih turističkih projekata Valamar Riviere.
Različiti prostori traže različite temperature
U Picalu su, kao i u brojnim drugim hotelima Valamar grupacije, ugrađeni Daikinovi sustavi grijanja i hlađenja. U zajedničkim prostorima važnu ulogu imaju Daikinovi VRV sustavi, koji omogućuju fleksibilnu regulaciju temperature i prilagodbu različitim uvjetima korištenja.
VRV tehnologija temelji se na povezivanju više unutarnjih jedinica s jednom ili više vanjskih jedinica, pri čemu je moguće zasebno regulirati temperaturu u različitim prostorijama i zonama.
To znači da svaki dio hotela može imati klimatizaciju prilagođenu vlastitoj namjeni i dnevnom ritmu. Wellness, restoran ili kongresna dvorana ne moraju imati jednake temperaturne uvjete, a pojedini sustavi mogu funkcionirati neovisno jedni o drugima.
Takav pristup donosi i važnu prednost u pogledu pouzdanosti. Ako dođe do prekida rada jednog sustava, ostali mogu nastaviti funkcionirati, što je osobito važno u hotelima visoke kategorije, u kojima udobnost gostiju ne smije ovisiti o tehničkim poteškoćama u drugom dijelu objekta.
Energetska učinkovitost i obnovljivi izvori energije
Pical Resort projektiran je s posebnim naglaskom na energetsku učinkovitost i održivost. Osim naprednih sustava klimatizacije, u projektu su primijenjena rješenja koja omogućuju korištenje obnovljivih izvora energije.
„U tom kontekstu promijenili smo sustav grijanja i hlađenja, uveli smo dizalice topline voda-voda, instalirani su solarni kolektori na krovu hotela, tako da hotel koristi 100 % energije iz obnovljivih izvora”, ističe Tomislav Poljuh, viši voditelj projekata u Valamaru.
Korištenje obnovljivih izvora energije dio je šire održive strategije resorta, koja uključuje i solarne panele, zelene krovove i fasade te prikupljanje kišnice za navodnjavanje. Projekt je dobio i zlatni DGNB predcertifikat, međunarodno priznanje koje potvrđuje primjenu visokih standarda održive gradnje.
Ugodna temperatura i kvaliteta zraka
U hotelima visoke kategorije sustavi klimatizacije moraju zadovoljiti više od jednog zahtjeva. Osim održavanja optimalne temperature, iznimno je važna i kvaliteta zraka u zatvorenim prostorima.
U Pical Resortu Daikinovi VRV sustavi koriste se za regulaciju temperature, ali i za zagrijavanje i hlađenje zraka koji se dovodi putem ventilacijskih klima-komora. Takva tehnička rješenja omogućuju brzo postizanje željene temperature i učinkovitu prilagodbu promjenjivim uvjetima.
Dodatna prednost sustava koji koriste radnu tvar za prijenos topline jest to što u tom dijelu instalacije nije potreban vodeni krug. Time se smanjuje potreba za zaštitom od smrzavanja u klima-komorama pri niskim vanjskim temperaturama.
Takva rješenja sve su zastupljenija u hotelskim objektima na Jadranu, gdje se od sustava klimatizacije očekuju pouzdanost, energetska učinkovitost i jednostavno održavanje.
Sustavi prilagođeni cjelogodišnjem radu hotela
Za razliku od brojnih sezonskih hotela na hrvatskoj obali, Pical Resort osmišljen je za cjelogodišnji rad. To znači da sustavi grijanja, hlađenja i ventilacije moraju odgovarati različitim vremenskim uvjetima i promjenama u popunjenosti hotela.
U takvim okolnostima posebno je važno učinkovito upravljanje potrošnjom energije. Daikinova VRV tehnologija omogućuje prilagodbu rada sustava stvarnim potrebama pojedinih prostora. Umjesto jednakog intenziteta klimatizacije u cijelom objektu, sustav može prilagođavati kapacitet potrebama različitih zona, čime se stvaraju preduvjeti za racionalniju potrošnju energije.
Za goste to znači ugodniji boravak, a za hotelskog operatera učinkovitije upravljanje tehničkim sustavima i troškovima održavanja.
Više od deset godina suradnje Valamara i Daikina
Suradnja Valamar Riviere i Daikina traje više od deset godina, a Pical Resort još je jedan primjer primjene njihovih tehnoloških rješenja u zahtjevnim hotelskim projektima.
U suvremenom hotelijerstvu sve je važnije uskladiti visoke standarde udobnosti s odgovornim korištenjem energije. Upravo zato sustavi grijanja, hlađenja i ventilacije više nisu samo tehnička infrastruktura, nego važan dio ukupnog doživljaja prostora.
Jer pravi luksuz često se krije upravo u onome što gost ne vidi – u tehnologiji koja tiho, pouzdano i učinkovito brine o njegovoj udobnosti.
Arhitektura i dizajn
Sam renovira cijeli stan, a sve je naučio na internetu: „Najveća motivacija mi je obitelj”
Dok se većina nas u kućne majstorije upušta tek kada treba obojiti zid, postaviti policu ili sastaviti komad namještaja, Drago Žuljić odlučio se na mnogo veći izazov – samostalnu adaptaciju stana. Bez velikog prethodnog iskustva, ali uz mnogo volje, strpljenja i pomoći interneta, korak po korak stvara novi dom za svoju obitelj. Svoje radove pritom snima i objavljuje na društvenim mrežama, dijeleći iskustvo s drugima koji razmišljaju o sličnom pothvatu.
Adaptacija stana za mnoge je jedan od najzahtjevnijih životnih projekata. Radovi često traju dulje od očekivanog, troškovi rastu, a pronalazak kvalitetnih majstora može biti poseban izazov. Upravo se s takvom situacijom susreo i Drago Žuljić, koji je prije otprilike dvije godine sa suprugom krenuo u uređenje budućeg obiteljskog doma.
Nakon početka s majstorima odlučio je nastaviti sam
U početku su angažirali majstore, no kako su radovi odmicali, postajalo je jasno da će adaptacija trajati dulje i koštati više nego što su planirali. U međuvremenu im se život promijenio. Drago je zato donio odluku koja bi mnoge obeshrabrila: većinu preostalih radova pokušat će napraviti sam.
„Kada smo prije dvije godine krenuli s adaptacijom, angažirali smo majstore. Međutim, kao što se često događa, radovi su trajali dulje i bili skuplji nego što smo očekivali. Nismo imali izrazito negativno iskustvo, ali cijeli se proces previše odužio. U međuvremenu smo dobili djevojčicu i splet okolnosti doveo me do odluke da pokušam sam”, prisjeća se Drago.
Iako je ranije imao priliku raditi s gipskartonskim pločama i sudjelovati u manjim zahvatima, nikada se nije upustio u adaptaciju takvih razmjera.
Njegova je logika bila jednostavna: pokušat će samostalno obaviti ono što može, a za radove koji zahtijevaju stručno znanje ili posebnu opremu angažirat će profesionalce.
Konstrukcijske zahvate prepustio je stručnjacima
Tako su pripremu pojedinih instalacija i zahtjevnije konstrukcijske zahvate prepustili stručnjacima.
Posebno je važno bilo pitanje zida koji su namjeravali ukloniti. Budući da je postojala mogućnost da je riječ o nosivom zidu, konzultirali su statičara.
„Nismo željeli riskirati s konstrukcijom. Statičar nam je preporučio postavljanje nosivih greda i stupa, a te je radove izvela stručna tvrtka. To nije nešto što sam želio raditi sam”, objašnjava.
YouTube, Instagram i TikTok kao izvori znanja
Danas gotovo da ne postoji kućni popravak za koji na internetu nije moguće pronaći videoupute. Od postavljanja gipskartonskih ploča i gletanja zidova do polaganja podova, brojni majstori dijele svoje znanje i iskustvo putem digitalnih platformi. Upravo je takav sadržaj Dragi bio glavni izvor informacija.
„Najviše sam učio na YouTubeu, Instagramu i TikToku. Zahvalan sam svim majstorima koji snimaju svoje radove i objašnjavaju postupke jer mi je to zaista mnogo pomoglo. Danas je na internetu dostupna ogromna količina korisnih informacija”, kaže Drago.
Ipak, brzo je shvatio da tolika količina savjeta može biti i zbunjujuća. Za isti posao moguće je pronaći nekoliko različitih postupaka, a svaki autor uvjeren je da je upravo njegov način najbolji.
„Ponekad bih za jedan posao pronašao pet različitih savjeta. Jedan majstor kaže da nešto treba napraviti na jedan način, drugi tvrdi potpuno suprotno. Zato sam morao naučiti procijeniti koje informacije imaju smisla i što je najbolje za moj slučaj.”
No gledanje videa samo je prvi korak. Pravo učenje počinje kada alat uzmete u ruke.
„Kada počnete sami raditi, uzmete gleter, zamiješate materijal i krenete, postupno stječete osjećaj. Upoznajete materijale i shvaćate kako se ponašaju. To se ne može naučiti samo gledanjem”, objašnjava.
Sada i sam dijeli iskustva s adaptacije
Zanimljivo je da Drago danas nije samo gledatelj sadržaja o renovacijama. I sam snima videe tijekom adaptacije stana te ih objavljuje na društvenim mrežama.
Na taj način dokumentira nastajanje budućeg doma, bilježi napredak radova i pokazuje kako izgleda adaptacija iz perspektive nekoga tko većinu poslova prvi put radi samostalno.
Takvi sadržaji imaju posebnu vrijednost jer prikazuju i onu stranu renovacije koju često ne vidimo na fotografijama savršeno uređenih interijera – sate rada, prašinu, pokušaje, pogreške i male pobjede.
Drago je upravo zahvaljujući videima drugih majstora stekao hrabrost da započne vlastiti projekt. Sada svojim objavama može ohrabriti i druge da nauče nešto novo i okušaju se u poslovima koje dosad nisu radili. Njegova priča pokazuje kako društvene mreže, osim inspiracije za uređenje, mogu postati i praktičan izvor znanja.
Naravno, videoupute ne mogu zamijeniti stručnu procjenu i odgovarajuće kvalifikacije kada je riječ o konstrukcijskim zahvatima, električnim instalacijama i drugim sigurnosno zahtjevnim radovima.
Fasada i žbukanje donijeli su najveće izazove
Tijekom adaptacije Drago je naučio da neki poslovi izgledaju znatno jednostavnije dok ih gledamo na ekranu nego kada ih pokušamo izvesti sami.
Jedan od najzahtjevnijih zadataka bila mu je izrada fasade.
„Fasada mi je oduzela najviše vremena. Radio sam sam, bez skele, pa sam se stalno morao penjati i spuštati po ljestvama. Da ponovno krećem u taj posao, sigurno bih unajmio skelu”, priznaje.
No najzanimljivija lekcija dogodila se tijekom žbukanja ciglenog zida.
Pripremio je materijal, kupio potrebnu opremu i postavio vodilice. Sve je izgledalo spremno za posao, dok nije shvatio koliko će vremena i fizičkog napora zahtijevati ručno miješanje žbuke.
„Izmiješao sam otprilike trideset vreća materijala i uspio ožbukati tek trećinu zida. Tada sam odlučio da više neću nastaviti. Skinuo sam sve što sam napravio i odlučio se za suhu žbuku, odnosno gipskartonske ploče. Nakon toga sam otišao odmoriti na kauč”, prepričava kroz smijeh.
Takve situacije neizbježan su dio učenja. Ponekad se tek tijekom izvođenja radova pokaže da je neko drugo rješenje jednostavnije, brže ili primjerenije.
Nakon pripremnih radova napokon se vide rezultati
Adaptacija koju Drago provodi zahtijeva mnogo vremena i strpljenja. U prosjeku na gradilištu provodi četiri do pet sati dnevno, iako neki dani traju znatno dulje, ovisno o poslu koji je potrebno završiti.
Nakon dugog razdoblja pripremnih radova napokon su vidljivi konkretni rezultati.
„Sada već počinjem vidjeti plodove rada. Postavio sam pregradne zidove, konstrukciju i spuštene stropove, a fasada je završena. U početku se činilo kao da samo nešto krpam, rušim i popravljam, bez vidljivog napretka. Sada se napokon nazire kako će prostor izgledati”, zadovoljno govori.
Sljedeći koraci uključuju pripremu i izravnavanje podova, gletanje te postavljanje završnih obloga.
Koje radove ipak treba prepustiti profesionalcima?
Dragin primjer pokazuje da se uz dovoljno strpljenja mogu svladati brojne praktične vještine. Ipak, nisu svi radovi prikladni za samostalno izvođenje. Prema informacijama hrvatskog Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, određeni zahvati mogu se izvoditi bez građevinske dozvole, ali to ne znači da za njih nisu potrebni odgovarajući projekti ili poštovanje tehničkih propisa. Poseban oprez potreban je kod uklanjanja zidova, promjena na nosivoj konstrukciji i zahvata koji mogu utjecati na stabilnost građevine. Električne instalacije također zahtijevaju stručnu izvedbu i provjeru njihove ispravnosti.
Zato je prije početka većih radova važno utvrditi što se može sigurno izvesti samostalno, a za što je potrebno angažirati ovlaštene stručnjake.
Drago je upravo kod konstrukcijskih zahvata odlučio prepustiti posao profesionalcima, dok se sam posvetio radovima koje je mogao postupno svladavati.
Obitelj mu je najveća motivacija
Iako samostalna adaptacija može smanjiti dio troškova rada, za Dragu novac nije jedini razlog zbog kojeg svakodnevno dolazi na gradilište. Njegova najveća motivacija je obitelj.
Dolazak djevojčice dodatno je pojačao želju da dovrše novi dom jer im postojeći životni prostor polako postaje premalen.
„Graditi nešto za svoju obitelj i budućnost neprocjenjiv je osjećaj. Posebno kada radim sam i vidim rezultat. Kada podignem zid koji prije nije postojao ili izravnam površinu koja je bila puna rupa, osjećam veliko zadovoljstvo. Ponekad se i sam začudim kako sam to uspio napraviti, s obzirom na to da ranije nisam imao takvo iskustvo”, govori Drago.
Svaki završeni posao za njega predstavlja još jedan korak prema zajedničkom cilju. A upravo je taj osjećaj stvaranja vlastitim rukama ono što cijelom projektu daje posebnu vrijednost. Iako je iza njega već mnogo posla, do konačnog uređenja stana ostalo je još nekoliko važnih faza. Potrebno je završiti podove, zidove, sanitarije i opremanje prostora namještajem.
Useljenje planiraju za 2027. godinu
Drago se nada da bi se obitelj u novi dom mogla useliti tijekom proljeća 2027. godine, iako kao realniji rok spominje ljeto. Do tada će nastaviti raditi, učiti i bilježiti napredak.
A svima koji razmišljaju o tome da se sami okušaju u manjim kućnim radovima poručuje da ih početno neiskustvo ne mora obeshrabriti.
„Volio bih ohrabriti sve koji žele nešto napraviti sami. Osim što mogu uštedjeti, mogu steći novo iskustvo i naučiti mnogo toga. Mene radovi zaista vesele i uživam u svakom danu. Važno je pokušati, učiti i znati kada treba potražiti stručnu pomoć.”
Njegova priča podsjeća nas da dom ne nastaje samo od zidova, podova i namještaja. Nastaje i od vremena, truda, strpljenja i ljubavi koju u njega ulažemo.
A kada jednog dana sa suprugom i kćeri zakorači u dovršeni stan, Drago će moći reći nešto što rijetki imaju priliku – da je velik dio njihova obiteljskog doma stvorio vlastitim rukama.
